Bio jednom jedan starac u jednom selu, vrlo siromašan, ali čak su i kraljevi bili na njega ljubomorni jer je imao prekrasnog bijelog konja. Takav konj nikada prije nije viđen – njegova ljepota, njegova velika gracioznost, njegova snaga. Kralj je tražio tog konja i nudio ogromnu cijenu, ali starac bi odgovarao: «Ovaj konj nije za mene konj, on je osoba, a kako možete prodati osobu? On je prijatelj, on nije imovina. Kako možete prodati prijatelja? Ne, to nije moguće.» Čovjek je bio siromašan i bilo je svakojakih iskušenja, ali nikada nije prodao konja.
Jednog jutra otkrio je da konj nije u štali. Okupilo se cijelo selo i svi su rekli: «Bedasti starče, mi smo već unaprijed znali da će ti jednom konj biti ukraden. A ti si tako siromašan – kako bi mogao zaštiti tako skupocjenu stvar? Bilo bi bolje da si ga prodao. Mogao si dobiti koju god cijenu si htio, svaka i najviša cijena, bila je moguća i sada konja nema. To je prokletstvo, zla sreća» Starac je rekao: «Ne pretjerujte, recite samo da konj nije u štali. To je činjenica, sve ostalo je prosudba. Kako možete znati je li to zla sreća ili nije? Po čemu sudite? Ljudi su rekli: «Ne pokušavaj nas zavarati. Možda nismo veliki filozofi, ali ovdje ni ne treba filozofa. Jednostavna činjenica je da je blago izgubljeno i to je zla sreća.» Starac je rekao: «Ostat ću kod činjenice da je štala prazna i da konja nema. Drugo ništa ne znam – je li to zla sreća ili blagoslov – jer to je samo dio. Tko zna što će uslijediti?» Ljudi su se smijali, mislili su da je starac poludio. Oduvjek su znali da je bio pomalo lud, inače bi prodao konja i živio bi u bogatstvu. A živio je kao drvosječa, bio je vrlo star i još uvjek je sjekao drva, donosio ih iz šume i prodavao. Živio je iz dana u dan u bijedi i siromaštvu. Sada je bilo potpuno sigurno da je poludio. Nakon petnaest dana konj se jedne noći vratio. Nije bio ukraden, otišao je u divljinu. I ne samo da se on vratio, već je sa sobom donio tuce divljih konja. Ponovo su se okupili ljudi i rekli: «Starče, bio si u pravu, a mi smo bili u krivu. To nije bila nesreća, dokazalo se da je bio blagoslov. Žao nam je što smo navaljivali.» Starac je na to rekao: «Opet pretjerujete. Recite samo da se konj vratio i recite da je s njim došlo dvanaest konja – ali nemojte prosuđivati. Tko zna je li to blagoslov ili nije? To je samo dio. Dok ne znate cijelu priču, kako možete prosuđivati? Pročitate jednu stranicu knjige, kako možete prosuđivati cijelu knjigu? Pročitate jednu rečenicu na stranici, kako možete prosuđivati cijelu stranicu? Pročitate samo jednu jedinu riječ u rečenici, kako možete prosuđivati cijelu rečenicu? Život je toliko ogroman – samo jedna riječ, dio riječi i vi ste prosudili cjelinu! Nemojte reći da je ovo blagoslov, to nitko nezna. Ja sam sretan u svom ne-prosuđivanju, nemojte me ometati.»
Ovoga puta ljudi nisu mogli puno toga reći, možda je starac ponovo bio u pravu. Ostali su šutiti, ali u sebi su znali da je on u krivu. S konjem je došlo dvanaest prekrasnih konja. Uz malo treninga moglo bi ih se prodati i donijeli bi mnogo novaca. Starac je imao mladog sina, samo jednog sina. Sin je počeo trenirati divlje konje i samo tjedan dana kasnije pao je s divljeg konja i slomio noge. Ljudi su se ponovo okupili – a ljudi su posvuda ljudi, poput vas – ponovo su prosuđivali. Osuda se tako brzo javlja! Rekli su: «Bio si u pravu, ponovo se dokazalo da si u pravu. To nije bio blagoslov, to je isto bila nesreća. Tvoj jedini sin je izgubio noge, a bio ti je jedina potpora u starim danima. Sad si siromašniji nego ikad.» Starac je rekao: «Opsjednuti ste prosudbama. Ne pretjerujte. Recite samo da mi je sin slomio noge. Tko zna je li to nesreća ili blagoslov? – nitko ne zna. Ponovo samo dio, nikad ne dobivate više. Život dolazi u djelovima, a prosudba je usmjerena na cjelinu. «Nakon nekoliko tjedana država je ušla u rat sa susjednom državom i svi mladići iz grada su prisilno uvojačeni. Samo starčev sin je ostao jer je bio bogalj. Ljudi su se okupili, plačući i jecajući jer iz svake kuće mladići su prisilno odvedeni i nije bilo nikakve mogućnosti njihovog povratka jer napala ih je velika država i borba je bila unaprijed izgubljena. Neće se vratiti. Cijeli grad je plakao i jecao i došli su do starca i rekli: «Bio si u pravu, starče! Bog zna da si bio u pravu – to je bio blagoslov. Možda je tvoj sin bogalj, ali je još uvijek s tobom. Naši sinovi su zauvijek otišli. Tvoje je barem živ i s tobom i malo po malo će početi hodati. Možda će malo šepati, ali će biti u redu.»
Starac je ponovo rekao: «Nemoguće je razgovarati s vama, ljudi, vi stalno i stalno prosuđujete. Nitko nezna! Kažite samo: Vaši sinovi su bili prisiljeni pridružiti se vojsci, a moj sin nije bio na to prisiljen. Ali nitko nezna je li to blagoslov ili nesreća. Nitko nikada neće to moći znati. Samo Bog zna...»

Napokon je došlo vrijeme da i ja odem na more.
Nakon cijele godine strave i užasa to je sve što mi treba.
Ponuda mi je došla od dragog prijatelja dva dana prije polaska. No iako sam bio posve iznenađen objeručke sam prihvatio.
Rekao je da idu još dvojica, te da ćemo spavati na brodu od jednog od te dvojice, ali da nažalost brod nema struje. Ali koga briga, kada se mi naelektriziramo bit će kak treba. No ako neko bude prenaelektriziran morat će spavati na plaži jer se ipak brod ljulja :)

Nije li to fantastično!
Samo tako, iz vedra neba dođe ponuda za more.
Naravno, ponijet ću i gitaru pa ćemo s njom okolo galebarati i ako nam se posreči dobiti rezervni smještaj :)
Uglavnom, vjerujem da će biti dobro.
Samo još da napomenem da je odredište Crikvenica.

Goodbye and wish me luck.

Poprilično je kasno. Na televiziji nema više ničega zanimljivog. Odlučio sam otiči na spavanje. U krevetu sam neko vrijeme prstima prolazio kroz masnu kosu masirajući si tjeme, a u glavi sam razmišljao o raznim stvarima inspiriran reprizom neke emisije na Z1 televiziji u kojoj je gostovao Drago Plečko. Tema je uglavnom bila recesijska kriza na lokalnoj i globalnoj razini, ali se čulo i još dosta toga zanimljivog nevezano uz to. Iznenadio sam se kada je Plečko rekao da je sa velikom sigurnošću utvrdio da je Jadranka Kosor inkarnacija neke američke kučanice, a Andrija Hebrang inkarnacija nekog također američkog doktora što mi je zvučalo sasvim logično. No ne bih se htio sada igrati pokvarenog telefona pa neću ulaziti u pojedinosti kako je on do toga došao, ali bio je uvjerljiv. Kroz cijelu emisiju je oko vrata imao šal bad blue boysa, što mi je u prvi mah bilo zbunjujuće jer ne mogu takav profil čovjeka povezati s takvom skupinom ljudi. Kasnije ih je spomenuo u vezi s recesijom rakvši da oni i kada dinamo gubi navijaju punom parom i ne odustaju, te da bi ovaj narod, a vjerojatno i dotični iz vlade mogli nešto naučiti i na takvom primjeru. Također je rekao da nitko od krize neće ostati gladan, već da će se samo smanjiti luksuz na koji je većina navikla, a to znači da više neće biti šopinga samo zato što pomaže u otklanjanju suvišnog stresa.
Stvar koja mi je zapela za uho i nastavila me mučiti u krevetu bila je kad je govorio o tome kako nitko nema pravo napadati drugoga samo zato što se razlikuje načinom mišljenja, pa je usput u kontekstu sukoba između vjernika i ateista govorio kako postoji znanstveni, ateistički pristup koji govori da u svjetu postoje zakonitosti po kojima sve funkcionira i vjerski kojemu temelj nisu znanstvene činjenice nego vjera. U glavi mi je ostalo odzvanjati: "...u svjetu postoje zakonitosti...". Na to mi se u sječanje vratio dokumentarac o endemskim vrstama Palagruže. Gledavši to sam se sav udrvenio. Vidio sam bića za koja do tada nisam ni znao da postoje. Jednostavno je bilo fantastično vidjeti kako se prilagođavaju prirodi i ovise jedni o drugima. Ta stvorenja su mi dala direktan uvid u zakonitosti. Zatim se upitah kako takve zakonitosti mogu postojati samo tako? Zar je to moguče? Odjenom eto zakonitosti se pojavile tek toliko, bezveze. Kakav bi to bio apsurd da je tako? Zar zakone ne donose zakonodavci, zar zakoni nemaju nekakvog uzroka? Smatram da je to čisti paradoks znanosti koja ne prihvača ništa što ne može spoznati. Takva znanost kaže da ono što je nedokazivo u materijalnom svijetu ne postoji. Ali ako postoji stol mora postojati i stolar. Mi ne možemo proučavanjem stola otkriti tko je stolar, ali je sigurno da on postoji.


p.s. Emisija s Plečkom je snimana prije dolaska nove premjerke.

Zašto sam ovdje?
Iskreno nemam pojma. Možda zato što imam previše slobodnog vremena pa probavam razne pizdarije, time ne želim uvrijediti nikoga jer kako se kaže: svaka budala ima svoje veselje, a svi smo mi više manje budale koje lutaju uokolo kao muhe bez glave, tražimo nešto što bi nas moglo barem nakratko zadovoljiti jer ne možemo naći dugoročno zadovoljstvo, ali pobogu tko sam ja da vam popujem pa to već ptice na grani pjevaju.
Već sada imam osječaj kao da će ovaj blog biti neka vrsta kante za smeče u koju ću istresati svoje umotvorine kako je krenulo. Tko zna... možda neko nađe i nešto zanimljivo, kao što i jadni naši penzioneri i ostali siromašni ljudi nađu nešto u kontejnerima za smeće. No nedo Vam Bog takve sreće da morate kopati po smeču (:)).
Ovaj blog je već sad postao odviše kontradiktoran i zreo za brisanje, ali neće biti tako, barem se nadam, no tko zna kad će mi doći žuta minuta.

To bi bilo to zasad dame i gospodo.
Inače je prvotna namjena ovog teksata bila za opis bloga, ali smatram da je za to ipak malo dugačak.

Pozdrav svima!


p.s. ono u osmoj rečenici je smajli u zagradi (bilo bi žalosno da idete brojati) i ispričavam se picajzlama na pravopisnim i ostalim pogreškama.